Troje vrhunskih stručnjaka za kulturne politike, dvoje sadašnjih i jedna bivša ministrica kulture održali su raspravu o viziji, inovaciji i novim modelima upravljanja uz moderiranje predsjednika jedne od najaktivnijih zagovaračkih europskih mreža. Kada je uz sudjelovanje ovog profila ljudi diskusija obojena tužnim tonovima, fragilni kulturni djelatnici lako skliznu u crnilo, u još tužnija područja spektra života. Naprosto sam poželio da me lažu, da mi govore kako su kultura i osobito suvremena umjetnost prioritet politika svih europskih vlada i Europske komisije, kako će broj pročitanih knjiga po glavi uskoro zamijeniti BDP po stanovniku kao ključni pokazatelj uspješnosti neke politike. Teško bi u to bilo povjerovati, ali bilo bi lijepo čuti. Umjesto toga dobili smo diskusiju u kojoj je ekspertiza prevladala laka obećanja i slatkorječivost. Time je kulturnim radnicima oduzet uobičajen prostor napetosti koji prate susrete s političkim elitama, oduzeta nam je mogućnost lamentiranja nad kletom sudbinom što nam je podarila takve ministre. Sudbina nam je podarila ministre kakve smo baš željeli i oni su nam dali trezvenu dijagnozu kako kulturna politika nije prioritetna politika, kako politika dugog trajanja ustupa pred dnevnim političkim zahtjevima, kako su instrumenti za provođenje kulturne politike slabi, a administracija koja ih provodi nekompetentna, kako se kultura prepoznaje kao niz atomiziranih elemenata, a ne kao sustav, kako političke odluke na svim razinama uglavnom ne počivaju na objektivnim dokazima nego dojmovima. Mi u publici imali smo dojam da je tako, i eto, sada nam je pružen i dokaz.
Naslov panela sugerirao je da se govornici nalaze u nekoj vrsti ekspedicije u kojoj tragaju za rješenjima koja će unaprijediti postojeće stanje. I, doista, neosporno je da su u potrazi za odgovorima na ključne probleme, koji su u raspravi sažeti u tri točke. Prva od njih je pitanje kako učiniti kulturnu politiku prioritetnom javnom politikom. Druga točka odnosi se na odnos ideologije (sustava vrijednosti) i kulturne politike, a treća na sistemski pogled na kulturu. Ove tri točke se isprepliću u aždaju koja progoni ministre kulture.
Učiniti kulturu prioritetnom javnom politikom u sadašnjim okolnostima uglavnom znači njezinu instrumentalizaciju. Primjer kreativnih industrija je u tom smislu zaista poučan. Kada su kulturni djelatnici prihvatili narativ o ekonomskoj vrijednosti kulture koji govori o doprinosu kulture osnaživanju ekonomskih parametara uletili su u stupicu u kojoj se i dalje koprcaju.
Svako dokazivanje kako kultura kao sustav ima i neku drugu vrijednost izuzev ekonomske čini se uzaludnim. Radna mjesta, samoodrživost, doprinos BDP-u, poslovni modeli, obogaćivanje turističke ponude itd. su parametri koji ne dopuštaju iskaz vrijednosti koja se ne može monetizirati. Izlazak iz ove priče za kulturu bi značio marginalizaciju. Možda. Jer postoje i suprotni primjeri kada je kulturno ili umjetničko djelovanje, iako ne i kultura u cjelini, u fokusu interesa javnosti. To se odnosi na one situacije kada se provociraju vrijednosti na kojima društvo počiva, kada se ulazi u prostor ideologije i zarezuje društveni konsenzus. Hrvatski primjeri toga su djelovanje kazališnog redatelja Oliver Frljić i bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Oni su svojim djelovanjem naprosto pomeli ekonomizirane parametre i pokazali kako je moguće da kulturno djelovanje bude društveno relevantno izvan okvira kvantificirane paradigme koja je zavladala Europom.
Pa ipak nemam dojam da je njihovo djelovanje promijenilo odnos društva prema kulturi. Činjenica da recepcija neke predstave ili poteza ministra puni novinske stupce, da se o njima debatira u kavanama, ne pretače se u kvalitetniji rad kulturnih ustanova i umjetnika, ne pridonosi većem broju pročitanih knjiga i odslušanih koncerata. Ono ne unapređuje sustav nego čini vidljivim neke njegove komponente.
Sudionici panela nisu na ovaj način izrazili svoje tjeskobe, no tako sam barem ja zamislio izgled polipa koji pritišće njihova nastojanja za unapređenjem kulturnog sustava. Ministri kulture djeluju na meta razini kulture, stvaraju okvir u kojem drugi djeluju. Zbog toga se osjećaju nemoćno pred događajima koji skreću fokus sa kulturnog sustava na ideološke polemike i kreiraju situaciju u kojoj je njihovo djelovanje dio te polemike. No, još veći užas izaziva činjenica da u situacijama ideološke napetosti meta razina, kulturni sustav kao cjelina, nestaje, a ono što ostaje jesu atomizirane jedinice koje se čitaju u ključu ideoloških blokova.
Stvaranje kulturnog sustava koji počiva na vrijednostima koje sam taj sustav generira, koje uključuju širi društveni kontekst, ali ga vrednuju iz svoje perspektive, želja je svih panelista, vjerujem i većine kulturnih djelatnika. No, ta težnja se trenutno čini nedostižna. U sadašnjim uvjetima traži se djelovanje koje će kulturni sustav voditi prema ostvarivanju te težnje balansiranjem između pritisaka različitih društvenih gibanja koji kulturu vrednuju iz perspektive svojih vrijednosti, ekonomija kroz monetizaciju, ideologija kroz dihotomiju lijevo – desno, ili u hrvatskoj inačici kroz podjelu na partizane i ustaše, politika kroz čitav spektar određenja od lokanog/nacionalnog do europskog/internacionalnog, od liberterijanskog, liberalnog, socijal-demokratskog, socijalističkog do anarhističkog. Sudionici panela učinili su mi se kao kao vješti gimnastičari obučeni za hod po gredi, ali sada se od njih traži da svoja znanja prenesu na hod po žici. U načelu radi se o istoj stvari, no u praksi se radi o različitim vještinama. Ne sumnjam da će uz puno vježbe u tome i uspjeti ukoliko frustracija ne prevlada pa odustanu i izaberu vježbe na parteru s jedne ili druge strane žice.