Mario Kikaš: Osvrt na uvodno predavanje “Hrvatska kulturna politika: dometi strategijskih dokumenata i pogled u budućnost”

Dokumenti u kulturi koji nose urednički potpis profesora Vjerana Katunarića i profesorice Biserke Cvjetičanin za nas – „mlađe generacije“ koje su ih iščitavali desetak i više godina nakon njihovog nastanka, ostavljali su dojam beskompromisnih tekstova koji nadilaze svoje vrijeme, prelaze granice uskog shvaćanja kulturne politike i svjedoče o određenoj lucidnosti, otvorenosti i kritici (nacionalizma, ekonomizma, kulturnog parohijalizma, ali i globalizacijskog optimizma bez pokrića) koju danas teško da mogu zamisliti u tekstovima koji plediraju biti strategijski. U bilo kojem polju. Pritom su nastajali u vremenu koje je bilo ništa manje nesigurno nego današnje i ispunjeno kojekakvim dnevno-političkim trenjima koji su imali svoj utjecaj i na kulturni sektor i kulturne politike. Izvještaj za Vijeće Europe (1998.), a onda i kasnija Strategija kulturnog razvitka (2001.) kulturnom polju prilaze uzimajući u obzir svu njegovu slojevitost; kultura je shvaćena kao antropološki pojam koji prožima ljudsku svakodnevnicu, ali i kao prostor intervencije kroz mjere kulturnih politika uzimajući u obzir točku razvoja Republike Hrvatske u trenutku početka pristupa Europskoj uniji, nastavka demokratizacijskih procesa koji su trebali dobiti svoje mehanizme i u kulturnim politikama.

Nažalost, dalekovidnost dokumenta ovog autorskog i istraživačkog dvojca nastalog uz stalne konzultacije i doprinose stručnjaka iz pojedinačnih umjetničkih područja, kao i predstavnika nacionalnih institucija bitnih za razvoj kulture, nikad nije naišla na konkretniju političku primjenu i podršku. Strategija je postala žrtva standardnih rezova koji su se događali po promjenama  stranačkih opcija u izvršnoj vlasti i „brisanja“ dotadašnje povijesti. Iako će prof. Vjeran Katunarić u svom izlaganju s dozom gorčine priznati da je spomenuta strategija iz 2001. otišla u zaborav, ona je svakako ostala dio određenog kulturno-političkog pamćenja i događaj iz povijesti naše kulturne politike na koji se svi referiramo ako se upuštamo u iole ozbiljno bavljenje i pisanje o kulturnim politikama. Ona je idejno ugrađena i u inovativne institucionalne prakse naše kulturne politike posljednjih desetak godina: primjerice Zaklade „Kultura nova“ koju je Katunarić i eksplicitno spomenuo kao instituciju koja je zadržala viziju kulturnog razvitka koja je bila u osnovi strateškog dokumenta koji je nastao iz jednog demokratskog procesa i rasprave u kojoj je sudjelovalo 250 kulturnih radnika. Iako vjerujemo da smo institucionalno i demokratski napredovali od dvije tisućitih, nekako teško mogu zamisliti takvu vrstu foruma u trenutnim političkim i kulturno-političkim okvirima.

Dijalog, kritika, otvorenost,  a opet svijest o kontradikcijama i fragilnostima područja kojim se bave, obilježili su rad na dokumentima projekta čiji su nositelji bili Cvjetičanin i Katunarić. To se da iščitati i iz njihovog izlaganja na ovoj konferenciji, ali i svih tekstualnih priloga koji su našli svoje mjesto i u izvješću i strategiji. Nažalost, danas nam više nego ikad treba takav pristup i to ne samo u kulturnim politikama i njenim strateškim promišljanjima, nego općenito.

Svjedočiti intelektualnoj vitalnosti, otvorenosti i daljnjoj uronjenosti u polje bez imalo očinsko-majčinskih kompleksa ovo dvoje stručnjaka u kulturnoj politici i sociologiji kulture, bio je vrhunac dva konferencijska dana. I dokaz da sve ovo ima smisla. Unatoč svim krizama, rezovima i nesigurnostima i polja kojim se bavimo i vremena koje nas je zateklo.