Kontekst krize (gospodarske, institucionalne, moralne) kao da je je dominantan okvir u kojem zamišljamo našu zbilju posljednjih nekoliko godina. Kriza je toliko korišten pojam za određivanje kontekstualnih okvira da je gotovo izgubila svoje zasebno značenje, da je dovela do toga da su potpuno  plauzibilne izjave da je kriza konstanta, da je kriza vječna. Ne čudi stoga da se u raspravi o krizi EU-a (a zapravo, neposredno i mnogim drugim krizama izazvanih političkih događajima proteklih godinu dana) pitanje jezika često puta postavilo kao ključno. Od pitanja (ne)razumljivosti uskog strukovnog ili policy-jezika kulturne politike i njegove različite implementacije u zemljama EU-a, europskim zemljama van EU-a (Norveška, o čemu je govorio izlagač Ole Marius Hylland) illi azijskim zemljama (Aleksandar Brkić) do pitanja razumljivosti jezika i kulture na geografsko-klasnoj ravni o čemu je govorio Robert Manchin. Koristeći podatke, odnosno grafove koji su slikovito pokazivali raspodjelu glasačkog tijela desnih-populističkih kandidata u Zapadnoj i Srednjoj Europi – postavio je ključno pitanje: kako zadovoljiti, odnosno odgovoriti na kulturne potrebe onih koji nemaju priliku biti dio globalnog društva i konzumirati (bez obzira – posredno ili neposredno) kulturu globaliziranog svijeta što kod takve populacije stvara opravdane frustracije koje se onda pretaču u konkretne glasove i izborno dizanje politički nazadnih projekata.

Riječ je o aktualnom pitanju koje je uslijed rasprava o „bitnijim temama“ ili pak uslijed „jezičnog kamufliranja“ ostalo po strani. Nedavno ga je u literarnoj formi postavio i mladi francuski književnik Edourad Louis stekavši pozornost svjetskih medija u trenutku kada je njegov predzadnji roman En finir avec Eddy Bellegueule preveden na engleski jezik i postao dio svjetskog književnog tržišta. Louis, baveći se svojim odrastanjem na ruralnom, deindustrijaliziranom sjeveru Francuske, otvara pitanje pozicije u svijetu, zajednice (u ovom slučaju svoje obitelji i gradića u kojem je odrastao) koja je izgubila svoju ekonomsku funkciju (masovna otpuštanja i seljenja postrojenja) i kojoj je kultura, odnosno svaki proizvod visoke kulture – odbojan – jer im nikad nije bio dostupan, a uz to predstavlja kulturu onih koje smatraju odgovornim za vlastitu poziciju u svijetu. U diskursu populizma to bi bila elita, u francuskom slučaju bi to bila buržoazija – kod nas arhaičan pojam tamo još uvijek zadržava političku i analitičku oštricu. Iako je uhvatio zadnji vlak socijalne mobilnosti i postao visokoobrazovani član francuskog građanskog društva – Louis priznaje da ne može pobjeći od svog „vječnog kriznog konteksta“ i života zajednice koja iako nominalno dio globaliziranog svijeta, nikad nije osjetila socijalnu mobilnost, beneficije globaliziranog tržišta, brzog tehnološkog razvoja, digitalizacije ili inkluzivne meke-mjere europske kulturne politike. Kultura ju je odbijala i bila joj odbojna.

Louis će potom u intervju povodom engleskog prijevoda svoje knjige zavapiti za potrebom za drugačijim, zajedničkim jezikom, novim načinom govora. Potaknut samim panelom i naknadno pročitanim tekstovima Louisa i o Louisu, pokušavam prenijeti taj zahtjev u kontekst kulturne politike i zapitati se, jednako kao naš govornik Hylland, koji je efekt tog kulturnopolitičkog jezika i njegovih mjera? Podatci o participaciji građana u kulturi u Norveškoj stagniraju unatoč deklarativno proklamiranoj participativnosti i demokratizaciji kulture? Situacija u ostatku Europe nije vjerojatno ništa bolje iako je deklarativni jezik europske kulturne politike ispunjen kulturnom raznolikošću, inkluzivnošću, participacijom, demokratizacijom, razmjenom.

S druge strane, jednako tako očekivati, od kulturne politike da svojim mjerama  postigne opću participaciju u kulturi, a onda usput riješi i socijalne i kulturne posljedice političkih rezova koji obilježavaju našu svakodnevnicu, čini se ipak prevelik teret na leđima sektora koji je toliko osjetljiv na instrumentalizaciju upravo zato što se često koristi kao najjeftinija i najfleksibilnija mjera nekih drugih politika i indikator njihovih nedostataka. Govoriti o kulturnoj politici u kontekstu krize, znači govoriti o politici, politikama i ideologijama, a onda u konačnici o kulturnoj politici koja nije instrument neutralan od tog šireg konteksta (što je ponovljeno u nekoliko intervencija tijekom konferencije), ali svakako ne i jedini i primarni instrument kojim se rješavaju kontradikcije naših kriznih stanja. Drugim riječima, kulturna politika nema šanse u ovom kontekstu ako je neće pratiti progresivne i uključive socijalne, obrazovne i ekonomske razvojne politike.